topleft
topright

UPITNIK

Podržavate li izgradnju zračne luke Šestanovac-Prpuša?
 
Podržavate li izgradnju vjetroparka na predjelu Katuni-Prpuša?
 

Vremenska prognoza

Temp: °
Rel.temp.: °
Vlažnost: %
Brzina:  
Smjer.: °
Tlak zraka.:  
Detaljno
Podaci: 
Povijest župe PDF Ispis E-mail

k

Poljica i Radobilja pripadaju zacijelo među mlađe i prirodnim dobrima siromašnije župe-knežije.

 

Prva od njih: „poštovana župa Poljic", smještena s desne strane Cetine okoplanine Mosora, glasovita je po tome što je i pod mletačkom, i pod turskom, pa opet
mletačkom vlašću i sve do Napoleonove vladavine u Dalmaciji zadržala svoje samoupravno
starohrvatsko uređenje. Radobilja, smještena najvećim dijelom na lijevoj strani rijeke Cetine
do granice s Imotskom krajinom i s Makarskim primorjem, pretvorila se, naprotiv, u drugoj
polovici 14. stoljeća u knežiju obitelji Nenadića.
U dokumentu pokrajinskog koncila iz 1185. ne spominju se poimenice ni Poljica
ni Radobilja. Poljičko područje označuje tu , očito, izraz „cijeli Mosor", a Radobilja je,
zacijelo bila samo dio „cijeloga Dola". U crkvenom pogledu Radobilja je sačuvala staro
srednjovjekovno uređenje do prve polovice 19. stoljeće, jer je na njenom području i pod
turskom, i pod mletačkom, i neko vrijeme, pod austrijskom vlašću (do g.1849.)bila samo
jedna vrlo prostrana crkvena župa, ali ipak s kapelama i kapelanima u pojedinim selima.

2.

Poslije tzv. ciparskog rata (1571.-1573.) između Mlečana i Turaka u prostranoj
radobiljskoj župi, koja je, kako je već spomenuto, zahvaćala i nekoliko sela današnje imotske
općine ( Cistu, Svib, Dobranje, Grabovac),nije bila ostala ni jedna crkva koju Turci nisu
oskvrnuli i upotrijebili u druge svrhe. Zato je papinski pohoditelj biskup Augustin Valier na
sinodi održanoj u splitskoj prvostolnoj crkvi sv.Dujma 31. ožujka 1579.ovlastio radobiljskog
župnika don Petra Stojdražića. da služi misu, podjeljuje sakramente i vrši svete obrede u
svojoj kući na nekom časnijem mjestu koje više neće služiti za obavljanje svjetovnih poslova.
S vremenom su se prilike za kršćansku raju i njezine svećenike u tom kraju barem toliko
popravile, da su opet dobili natrag neke od svojih crkava, ili su im turske vlasti dopustile
da neke od onih koje su bile spaljene ili srušene poprave, odnosno opet sagrade. Kako je i
kada došlo do te promjene, može se samo nagađati. Svakako, radobiljska kapelanija Cista
imala je u prvoj polovici 17. stoljeća svoga posebnog kapelana,kojega su Cišćani prema
tadašnjem običaju sami birali i zatim predlagali nadbiskupu ili njegovu vikaru, da izbor
potvrdi, a novoizabranome podijeli potrebne ovlasti za novu službu. Potanje podatke o tome
pruža pismo koje su predstavnici Cišćana 14. svibnja 1634. dali napisati i poslati splitskom
nadbiskupu Sforzi Ponzonu.
U tom pismu oni su u ime svojih dvaju sela tražili od nadbiskupa, da im i dalje ostavi
njihova starog kapelana don Jurja Perišića koji već 23. godine (dakle od oko g. 1611.) u njih
vrši duhovnu službu ništa ne propuštajući sa svoje strane, iako je možda s njihove strane
bilo propusta. Zato žele, da u njih ostane, ako to bude htio, do konca svog života. Zatim su
odrješito izjavili, da nipošto neće za kapelana mladog don Andriju Vukušića koji se nastoji
silom nametnuti. On ne poštuje don Jurja, iako mu je don Juraj bio odgojitelj i učitelj. To se
najočitije pokazalo na prošli Veliki petak (14.travnja 1634.) u crkvi pred oltarom za vrijeme
klanjanja križu. Napokon su naglasili da će oni, kad budu željeli promijeniti staroga kapelana
i uzeti novoga, sami izraziti odluku pred nadbiskupom ili njegovim vikarom. O nepriličnom
postupku mladog don Andrije, njegova oca i brata prema don Jurju na veliki petak izvjestio
je upravu nadbiskupije i poljičko-radobiljski dekan don Mijo Gojaković. Stari je radobiljski
glagoljaš Perišić nastavio po svoj prilici, službu u Cisti do smrti koja ga je zadesila, čini se,
početkom g. 1639. Međutim, ostaje neriješeno pitanje, da li su tada Cišćani imali i svoju
posebnu crkvu, ili se je spomenuta neprilika dogodila u matičnoj crkvi u Katunima.

3.

Don Miho Pavlović Burazinović rođen je u Cisti oko 1620. Učio je vjerojatno najprije
u rodnom mjestu kod don Jurja Perišića, a poslije kod don Marka Kadića Kotromanjića,
župnoka Kučića i Vinišća, jednog od glavnih vođa u pobuni Primoraca protiv turske vlasti u
početku kandijskog rata. Svećeničku službu vršio je do konca 1658. ili početka 1659. u svom
rodnom mjestu. Tada su Turci Cistu, a vjerojatno i susjedna sela, opustošili. On je morao
pobjeći na mletačko područje. Mnogo puta se je , prije i poslije te godine ogledao u boju s
Turcima i stekao glas junaka, kako se vidi iz dvaju suvremenih dokumenata. U prvome, koji
je datiran u Makarskoj 4. travnja 1664.,provincijal bosanskih franjevaca fra Frane Miletić
iz Banjaluke izjavljuje da je don Miho oslobađajući zarobljene kršćane iz ruku „nevjernika"
i „tražeći ovce raspršene i već upale u raskol" mnogo prepatio dolazeći često u opasnost
po život te je izgubio dobra kojima se je uzdržavao. Budući da je on sada zapao, ne zbog
kakva prekršaja ili zla djela, nego zbog svoje velike revnosti za duše, u skrajnje siromaštvo,
nedolično svećeničkom staležu, preporučuje ga se svim crkvenim ljudima da mu pomognu.
U drugom svjedočenju koje je izdao fra Petar Lupus (Vuković), generalni vikar makarske
biskupije, u Makarskoj 15. srpnja 1664. stoji da don Miho u neprekudnih 12 godina (dakle,
od oko 1652.) izlažući se najvećim opasnostima, oslobodio iz turskih ruku gotovo stotinu
zarobljenih kršćana, među njima i sestru pokojnog makarskog biskupa fra Petra Kačića, koju
su neprijatelji bili zarobili, a on ju je povratio natrag s najvećom brižljivošću. Čim su to Turci
doznali, raspisali su vrlo velike nagrade onima koji ga ubiju. Kad je on zatim pobjegao, mučili
su i ubili njegova brata, koji mu je uvijek pomagao. Pri kraju toga posvjedočenja spomenuti
fra je Petar Lupus naglasio, da je i on sam svojim očima gledao i slušao od bosanskih kršćana,
kako je to don Miho radio na području biskupija bosanske i makarske.
Don Miho je ta pisma zacijelo osobno predao tajniku Zbora za širenje vjere u Rimu,
kad je naskoro stigao onamo. U vječnom je gradu bio koncem mjeseca rujna te godine.
Na blagdan sv. Jeronima 30. rujna 1664. prvi je u rano jutro misio, dakako glagoljaški, u
tamošnjoj hrvatskoj crkvi sv. Jeronima.
Koncem g. 1664. nalazio se u Podgori, koja je tih godina postala jednim od glavnih
uskočko - hajdučkih uporišta za četovanje po turskom području. on je tu 10. prosinca 1664.
obavio jedno krštenje, ali ne redovito,nego je krstio dijete koje je bilo u opasnosti da umre, pa
zato treba reči, da je malo vjerojatna pretpostavka prema kojoj je on bio župski pomoćnik u
Podgori. Poslije toga neko kraće vrijeme bio privremeni upravitelj vranjičko-solinske župe, a
zatim se, vjerojatno već na samrti, bolestan vratio u Podgoru, gdje je i umro 27. siječnja 1668.

4.

Oko g.1690. imotski franjevci su ponovo boravili na svom otočiću kod Prološca. Dok su
oni tada, čini se, više držali do pripoljskih sela u kojima je zacijelo bio veći broj povratnika i
možda novih doseljenika, brigu za krševita i vjerojatno slabije napućena sela: Opanke, Lovreć
i Studence prepustili su radobiljskim glagoljašima, kojima su, kako je već spomenuto, od
davnina pripadala sela Grabovac, Cista, Dobranje i Svib Veliki. Takvo je stanje potrajalo više
godina prije i poslije karlovačkog mira (1699.) kojim su imotski kraj i veći dio radobiljskog
ostali u turskoj državi.

5.

Radobiljski glagoljaši, koji su vršili duhovnu službu u jugozapadnim selima današnje
Imotske krajine: Frabovcu, Cisti, Dobranjama i Svibu, primili su vijest o zauzeću Imotskog, o
završetku rata i potezanju nove tursko-mletačke granice (podalje od njihovih sela) s jednakim
veseljem kao i zagvoški. Njihova su se sela, ostajući i dalje u okviru splitske nadbiskupije
i stare radobiljske župe, u novim prilikama pod mletačkom vlašću razvila u četiri zasebne
kapelanije, svaka sa svojom crkvom, vlastitim kapelanom i posebnim matičnim knjigama.
(Već spomenuti glagoljaš don Anton Popović zapisao je vijesti o tim događajima u staru
matičnu knjigu svoje župe Žeževica (Zadvarje-Žeževica) na slijedeći način:-„Učini se rat
godišća Gospodinova 1714 miseca januara na 14.-Uze princip Imocki Turkom na 1717.
miseca augusta na 29. (Čagalj-Lendić). Nije teško zamisliti s kojim je osjećajem veselja
upisao dvije posljednje vijesti.)

ŽUPNICI STARE ŽUPE RADOBILJE I NOVIJE ŽUPE

KATUNI - KREŠEVO

Za utvrđivanje potpunog redoslijeda radobiljskih župnika u starijem razdoblju
nedostaju povijesna vrela. Tako nije poznat po imenu ni jedan radobiljski župnik prije 16.
stoljeća. Nije moguće doznati ni to, je li koji od dvojice radobiljskih svećenika: don Jure
Radigošić i don Ivan Radasović, spomenutih u dokumentu iz g. 1517. bio tu župnikom.
Moguće je da su to bila i obojica, dakako u različito vrijeme. Zbog tih istih razloga se ne
zna što je bilo s bogoslovom Mijom Vukušićem iz Radobilje, kojeg je nadbiskup Cosmi
osamdesetih godina 17. stoljeća radi boljeg školovanja doveo u Split, brinuo se za njegov
stan, prehranu i odijevanje, te mu našao sposobna učitelja. Htio ga je u Splitu što bolje
osposobiti, kako bi poslije mogao biti vrsnim učiteljem i odgojiteljem budućih svećenika
glagoljaša u samoj Radobilji. Bit će da je Mijo prerano umro, jer mu nema spomena u
sačuvanim popisima svećenika Splitske nadbiskupije iz g. 1697. i 1699.
Matične knjige Katuna i Kreševa iz 17. stoljeća nisu, nažalost, sačuvane. U
najstarijoj sačuvanoj upisani su umrli od g.1691. do 1811., ali iz tih se upisa ne može sa
sigurnošću znati koji je od tadašnjih radobiljskih svećenika bio bio župnikom. Tu se, doduše,
navodi koji je od njih podijelio pojedinomu pokojniku prije smrti svete sakramente, ali pri
tome se ne navodi je li onaj koji je to izvršio bio župnik, kapelan ili koji domaći svećenik bez
posebne službe. Službe su im navođene u upisima krštenih i vjenčanih, ali upisi krštenih u
spomenutoj matici počinju tek godinom 1736.,a vjenčanih 1737.
Zbog svega toga za razdoblje prije oslobođenja od turske vladavine samo iz
nekoliko godina raspolažemo sigurnim podacima o radobiljskim župnicima. Njihov redoslijed
ni poslije toga nije posve siguran sve do g. 1736. a od tada je zahvaljujući spomenutim
matičnim upisima moguće točno utvrditi od kada do kada je koji od njih obavljao župničku
službu. O župnicima iz razdoblja od sredine 19. stoljeće poznati su i njihovi osnovni
biografski podaci, tj. kad je pojedini od njih rođen, zaređen i umro. Pružaju te podatke
biskupijski godišnjaci, tzv. šematizmi, tiskani svake godine od 1840. do 1912., a za one koji
su preminuli poslije 1878. i njihovi nekrolozi objavljeni u Listu Biskupije splitske i makarske,
a od 1956. u Vjesniku Biskupije splitsko-makarske. Neke je nejasnoće moguće razriješiti i
uz pomoć dokumentacije Nadbiskupskoga arhiva koja je za to novije razdoblje u cijelosti
sačuvana.

ČETVORICA PO IMENU POZNATIH ŽUPNIKA IZ
RAZDOBLJA TURSKE VLADAVINE

Don Petar Stojdražić iz Radobilje-
godine 1579.
Zacijelo je tu bio župnikom i više godina prije i poslije 1579. U toj godini ga
kao radobiljskog župnika navodi zapisnik o apostolskoj vizitaciji splitske nadbiskupije
koji se čuva u Vatikanskom arhivu (Congreg.Episkoporum et regularium, Visitationes
apostolicae,80., Spalaten.,f.37rv). On je djelovao u vrlo teškim uvjetima turske odmazde nad
podanicima koji su im se bili odmetnuli pokušavajući se podvrći vlasti Mletačke republike.
Budući da su ve stare radobiljske crkve tada srušene ili upotrijebljene u profane svrhe, morao
je služiti sv. misu, podjeljivati sakramente i vršiti sve druge obrede u privatnim kućama.

Don Juraj Perišić iz Radobilje (iz Blata)
od oko g. 1611. do najmanje 1634.
Vjerojatno je tu bio župnikom sve do svoje smrti tj. do oko 1639. O njegovu životu
ništa drugo nije poznato.

Don Andrija Vukušić (iz Katuna)
od oko 1639. do najmanje 1659.
On je godine 1659., dakle usred Kandijskog rata (1645.-1669.) kao „vać 20 godina
svećenik glagoljaš i župnik u radobiljskom kraju" tražio iz Rima specijalne ovlasti da može
u ispovijedi odrješivati pokornike i od nekih osobito teških grijeha koji su tada bili pridržani
papi, posebno one pokornike koji su tijekom „sadašnjega rata" turcima prodavali oružje i
streljivo, odnosno davali to za otkupninu, ili im čak prodali kojega kršćanina za roba,a za to se
kaju i spremni su preuzeti tešku pokoru (Propagandni arhiv u Rimu, SC Dalmazia, 5, f. 97r).
Do kada je bio župnikom i kad je umro, nije moguće doznati.

Don Vid Kovačević ( iz Kreševa 1697)
., 1699.,1706.,1711.,1718.
Rođen je oko 1648., pa se može smatrati vjerojatnim da je za svećenika zaređen
oko 1673. Čini se da je bio župnikom Katuna i cijele Radobilje naprekidno najmanje
dvadesetak posljednjih godina svoga života, a sigurno se zna da je tu službu vršio u
navedenim godinama: 1697., 1699., 1706., 1711., i 1718.(NAS,S 48 f i 21 v,S..55 f. 47 V;
S 64 f. 19 r, 20 v,21 r). Koliko je bio vrijedan kao župnik vidi se i po tome što je nadbiskup
Stjepan Cupilli za pogoda g.1711. dao zapisati da su „djeca izvrsno poučena u kršćanskom
duhu" te da su „ nadarena duhovitošću" (NAS,S 64 f. 21 r). Spomenimo i ovdje da je don
Vid odmah nakon povlačenja turske sile pokrenuo gradnju nove crkve u Katunima. Već prije
je, čim je dio radobiljskog sela Blata koji je smješten s desne strane rijeke Cetine potpao pod
mletačku vlast, bjegovim nastojanjem ondje sagrađena nova crkva Uznesenja B.D.Marije, u
kojoj je 1719.pokopano njegovo tijelo (umro je 6.prosinca 1719.)

POSLIJE OSLOBOĐENJA OD

TURSKE VLASTI (1718.)

Don Jerko Madunić (iz Blata)
vjerojatno od 1719. do smrti, tj. do 19. kolovoza 1736.

U popisu svećenika glagoljaša koji su bili okupljeni oko nadbiskupa Cosmija 8.
svibnja 1706. nalazi se i „svećenik Jerko Madonić" (NAS,S. 48 f. 21v). U zapisniku o pohodu
nadbiskupa Cupillija iz g. 1711. naveden je kao jedan od četvorice radobiljskih svećenika
s naznakom da je ovlašten za ispovijedanje (NAS,S 64 f. 20 v). Sigurno je da ga je smrt
zatekla u župničkoj službi, jer je u matičnoj knjizi umrlih pod tim nadnevkom upisano: „1736.
augusta na 19. preminu pokojni gospodin dom Jerko Madunić, kurat od Radobulje..."
(matična knjiga župe Katuni-kreševo, I,f.201 r), a kurat je stariji izraz za župnika (od latinske
riječi curatus). Bit će da je župnikom postao odmah poslije don Vidove smrti.

Don Stipan Sladojević Kegljević (iz Blata ili možda Ciste)
od početka g.1737. do svoje smrti, tj.do 29. ožujka 1737.
U popisu svećenika iz g. 1697. naveden kao klerik (bogoslov) u župi Radobilji
(NAS,S. 48.f 4 r). U spomenutom zapisniku o pohodu iz g. 1711. i o njemu je napisano
da je svećenik koji je ovlašten za ispovijedanje (NAS,S.64 f.21 r), a u takvom zapisniku o
pohodu istoga nadbiskupa Cupillija g. 1718.naveden pod prezimenom Kegljević (NAS,S.
66 f. 72 r)poslije skraćeno u Kegalj. Tu je dodano da mu je 45 godina, što znači da je
rođen oko g.1673. Krštene je tijekom g. 1736. upisivao kao „kapelan od Radobulje crikve
parokijalne Gospe od Uznesenja", a od početka godine 1737. do skore smrti „kurat od
Radobulje..." U dijelu matica u kojemu su upisani umrli stoji: „1737. marča na 29. priminu
pokojni dom Stipan Sladojević, kurat od Radobulje, naglom smrtju, koga tilo bi pokopano u
crikvi Blažene Gospe u Blatu" (Matična knjiga župe Katuni-Kreševo, I f. 201 r). U splitskoj
bilježnici misa izgovorenih za pokojne članove bratovštine glagoljaških svećenika naveden je
kao „Cheglievich da Radobiglia" (KAS-392. pod g. 1737.) Keglji već odavna žive u Cisti, a
Sladojevića ima u Blatu. Bit će da je to u starini bio isti rod.

Don Mate (Matij) Kovačević (iz Kreševa)
vjerojatno već od proljeće 1737. do svoje smrti, tj. do 19.6. 1740.
Rođen je oko 1690., a među svećeničke pripravnike primljen 1710. Učiteljem i
odgojiteljem zacijelo mu je bio stric don Vid. Poslije Sladojevićeve smrti podatke o krštenima
i vjenčanima upisuje don Mate, i to kao „kurat od Radobulie", samo što su prvi slučajevi
poslije smrti njegova prethodnika upisani tek u mjesecima listopadu i studenomu 1737. U
staroj je matičnoj knjizi upisano: „1740. juna na 19. priminu pokojni gospodin dom Matij
Kovačević, kurat od Radobule, primivši sve svete sakramente, kojega tilo bi pokopano u
crikvi Blažene Gospe u Katunima (Matična knjiga rođenih, vjenčanih i umrlih župe Katuna i
Kreševa, I,f. 202r). Poslije don Matine smrti krštavao je tijekom g. 1740. don Frane Balić kao
kapelan, ponekad i don Stipan Balić, taj bez posebnog naslova. Don Frane je zacijelo vršio
kapelansku službu i prije.

Don Stipan Balić (iz Katuna)
od početka g. 1741. do konca 1742.
Rođen je oko 1678., jer je u staroj matici navedeno da je preminuo 3. veljače
1743. „od godina 64.". Njegovo „tilo bi pokopano u crikvi u Katunim u Gospi" (Matična
knjiga, I, f. 205 v). Za svećenika ipak nije zaređen prije g. 1718. jer ga zapisnik o Cupillijevu
pohodu te godine navodi kao bogoslova (NAS,S. 66 f. 72 r). Pomagao mu je don Frane Balić.

Don Frane Balić (iz Katuna)
od g. 1743. do svoje smrti, tj. do 11. listopada 1790.
Don Frane je od početka župničke službe svom imenu davao naslov „kurat od
Radobulje crikve parokijale Gospe od Uznesenja". Podatke o posljednjem krštenju koje je on
obavio upisao je u matičnu knjigu 1. ožujka, a vjenčanje 18. svibnja 1790. Dakle, župljani su

ga birali za svoga župnika iz godine u godinu tijekom neprekidnih 47 godina. Rođen je oko g.
1712., jer o njegovom preminuću u staroj matičnoj knjizi piše ovako:" kurat od Radobilje, a
to od Katuni, Kreševa i Blata, Novi Sela, Ciste, Dobranja, Sviba, koji je živijo na ovom svitu
godišća sedamdeset i osam, u kući svojoj, u viri svete majke crikve dušu je Bogu pridao, koji
je ispoviđen od misnika don Petra Odivića na 3. istog; primijo sveto pričešćenje i ulijan isti
dan, kad je ispoviđen i pričešćen, kripljen do časa od smarti; kojega je tilo u dan 12. ovoga
miseca pokopano u crikvi Blažene Gospe u Katunim prid velikim oltarom u grob u koji se
kopaju misnici" (Matična knjiga I,f. 221r). Poslije njegove smrti župu je vodio do konca
g. 1790. don Vid Tavra kao kapelan. Taj je rođen u Kreševu oko g. 1757., za svećenika
zaređen 1780., a umro 21. sijećnja 1802. u svojoj 45. godini (Matična knjiga I f. 224 r)

Don Marko Balić (iz Katuna)
od veljače g.1791.do veljače 1795.
Don Marko je upisujući krštenja i vjenčanja koja je obavljao kao župnik sebe
oslovljavao na više načina, nekad „misnik don Marko Balić, kurat od Radobulje, carkve
parokijalske Gospe od Uznesenja", nekad „misnik don Marko Balić, župnik...", „misnik don
Marko Balić, parok..." i slično. Roditelji su mu se zvali Mijo i Kata rođena Vrdoljak (NAS,S-
M.Parice umrlih ž. Katuni 4. tromjesec 1817. br 5) Rođen je oko 1735., jer u staroj matici
stoji da je preminuo 29. studenoga 1817. „od godina 82... bolest naravska, bolova dana pet...
Koje je tilo pokopano u carkvi u Gospi u Katunim u grebu pod kandelom" (II,f. 197v)."

Don Lovre Kovačević (iz Kreševa)
od veljače 1795. do svoje smrti , tj. do 10. studenoga 1841.
Rođen je 1. kolovoza 1761. Za svećenika je zaređen oko godine 1788.,a
umro je 10. studenoga 1844.. On je poslije don Frane Balića imao najduži župnički staž u
rodnoj župi, ukupno 46 godina. do g. 1807.izabirali su ga za svoga župnika župljani, biskup
potvrđivao i davao mu župničke ovlasti. Poslije te godine takvo biranje nisu više dopuštale
državne vlasti. najprije francuske (bojale su se pučkih skupova), pa potom austrijske.

Don Ante Kovačević (iz Kreševa)
od konca g. 1841. do svoje samrti,tj. do 5. studenoga 1874.
Rođen je 26. listopada 1797..,a za svećenika zaređen 2. veljače 1826. Don
Ante je upisujući podatke u matične knjige prvih dana poslije don Lovrine smrti svomimenu
dodavao naslov „pomoćnik", a potom od prve polovine prosinca „župnik" (Drž.arhiv u
Splitu, Mat.knj.,sv.,302,Matica umrlih Katuni-Kreševo 1825-1865.,god 1841.)što znači da je
dušobrižničku službu u Katunima vršio najprije privremeno, a potom bio imenovan stalnim
župnikom. Njemu je kao kapelan pomagao mladi svećenik don Lovre Kovačević, rođen
1839., zaređen 1866., i to od godine 1866. do svoje prerane smrti 3. veljače 1870.

ŽUPNICI NA NOV NAČIN OBLIKOVANE ŽUPE UZNESENJA
B.D. MARIJE KATUNI-KREŠEVO

Sela Žeževica Donja (Zadvarje) i Gornja s Grabovcem odvojila se od
radobiljske župe već početkom 18. stoljeće, što znači vrlo brzo nakon prestanka turske vlasti
nad Zadvarjem i podzadvarskim selima. Postala su tada posebna župa s dvije kapelanije
(Grabovac sa samostalnim kapelanom i posebnim matičnim knjigama, a Gornja Žeževica s
običnim kapelanom). U isto su doba posve samostalnim kapelanijama postala i nekadašnja

radobiljska sela Podgrađe i Slime. Stara je matična župa i dalje vrlo prostrana sve dok poslije
dugih pregovora između crkvenih i državnih vlasti u Beču nije g. 1849. izdana odluka o
novom ustroju župa svih dalmatinskih biskupija, pa tako i Splitsko - makarske. Tek nakon
toga je službeno prestala postojati prastara radobiljska župa s jednim župnikom i tada još
uvijek 6 više- manje osamostaljenih kapelana za Kreševo, Blato, Nova Sela, Cistu, Dobranje
i Svib. Područje joj je spomenutom odlukom suženo na sama sela Katune i Kreševo, ali je i
dalje bila jedna od najvećih i najuglednijih župa u Biskupiji splitsko-makarskoj. Don Ante
Kovačević nastavio je svoju službu stalnog župnika, ali od tada, dakako, samo za područje
preoblikovane župe.
Bečka odluka, tzv. Organski dekret o sistematizaciji župa, ipak je katunsko-
kreševskoj priznala pravo na jednog župnoga pomoćnika (kapelana) s plaćom iz vjerske
zaklade, stvorene od imovine ukinutih dalmatinskih biskuoija, kaptola i samostana, kojom
je upravljao posebni državni ured. Međutim, biskupija je raspolagala sa sve manjim brojem
svećenika, pa je sve rjeđe uspijevala postaviti takvog kapelana.

Don Jerko Perišić (iz Blata)
privremeni upravitelj od don Antine smrti do početka g.1875.
Rođen je 13. prosinca 1812., a zaređen 20. svibnja 1837. Preminuo je u
rodnom mjestu 25. lipnja 1892. (LB.-7/1892, 56). Upisujući matične podatke svom imenu je
dodavao naslov „vrimeniti opravnik"

Don Aćim (Joakim) Milić (iz Trogira)
stalni župnik od g. 1874. do 1878.
Rođen je 1827., a za svećenika je zaređen 1852. Poslije službe u Katunima
živio je u rodnom gradu kao trogirski kanonik, gdje je i preminuo 25. lipnja 1894. (LB 6/
1894,48)
Kapelani su tada bili don Šimun Borić iz Podgore od 1872 . do 1875.,
umro 1906. (rođen 1847.., zaređen 1871., umro 1875.,) don Stjepan Pletikosić-Pare iz
Solina 1876. (rođen 1852.,zaređen 1875., umro 1906.- LB10-12/1906., 100),don Mijo
Tomasović iz Kučića 1876. (rođen 1852., zaređen 1974., umro 1937.-LB 8-10/1937., don
Lovre Bošković iz Gale 1877.(rođen 1848.,zaređen 1874., umro 1892.-LB 6/1892.,48),
don Mate Despotović iz Dicma 1878. (rođen 1853., zaređen 1876., umro 1911. LB. 9-10/
1191,70) i don Šimun Brbić iz Tučepi 1878./79.(rođen 1853., zaređen 1876., umro 1891.).

Don Luka Žuljević (iz Srijana)
župni upravitelj od g.1879. do 1883.
Rođen je 27. lipnja 1847.,a za scećenika zaređen 30. listopada 1870.
Poslije službe u Katunima bio je župnikom u rodnom mjestu, gdje je i umro 28. srpnja 1907.
(LB 8/1907.,64).
Kapelani su mu bili don Ivan Škarica-Žikov iz Kaštel-Staroga 1881./
82. (rođen 1854.,zaređen 1877.,umro 1918.-LB 7/1918.,34) i don Mijo Dubravčić iz Kaštel-
Sućurca 1883./84. (rođen 1854.,zaređen 1877.,umro 1931. -2/1931.,24).

Don Fortunat Škakoc (iz Trogira)
župni upravitelj - od g.1883. do 1884.
Rođen je 6. siječnja 1855.,a za svećenika zaređen 29.rujna 1877. Kao
umirovljeni svećenik živio je u Trstu, gdje je vjerojatno i umro nepoznate godine, svakako
poslije 1912.,jer biskupijski godišnjak za tu godinu još uvijek navodi njegovo ime u popisu
svećenika koji borave izvan biskupije. On nije imao kapelana.

Don Bože Macanović (iz Dugopolja)
stalni župnik od g 1884. do 1898.
Rođen je 23. 5. 1837. Za svećenika je zaređen 17. 11. 1861. Umro je
16. 3. 1916. u rodnom mjestu, gdje je bio župnikom od 1898. do 1908. (LB 4-5/1916.,42).
Po dolasku u Katune zatekao je župnu kuću u tako jadnom stanju da se u njoj nije mogao
nastaniti, a kad je deset godina poslije toga biskup Nakić bio u pohodu župi, sa zadovoljstvom
je dao zapisati da je tu župna kuća „kraljevska, prostrana za župnika i pomoćnika, dobro
uzdržana" (NAS, S-M, Poz.336.E 4 str. 58).
Kapelani su mu bili don Mijo Rubić iz Katuna 1885.-1895. (rođen
21. siječnja 1860., zaređen12. studenoga 1882., umro 1938. - LB6-7/1938.,96) don Ante
Dragošević iz Omiša 1897./98. (rođen 1870. zaređen 1893., strijeljan od komunista 1945.) u
ostalim godinama nije bilo kapelana.

Don Frane Jerčić (iz Podgrađa)
stalni župnik od g. 1898. do 1919.
Rođen je 29. siječnja 1859., za svećenika je zaređen 10. kolovoza 1881.
Pri kraju službe u Katunima teško je duševno obolio te je u tome bolesnom stanju počinio
okrutno nedjelo nad svojim kapelanom. Umro je u Stenjevcu 13. srpnja 1923.
kapelan don Damjan Pavlov iz Kaštel-Gomilice 1898./1900. (rođen
1876., zaređen 1898., umro 1960.) don Miljenko Jurišić iz Tugara 1904. i opet 1919. (rođen
1875., zaređen 1900., ubijen 21. travnja 1919.) don Ante Budimirović 1909. (bivši bosanski
franjevac o kojemu nemamo podatke, jer se poslije službe po nekoliko godina u Žeževici i na
Zelovu vratio zauvijek u Bosnu) don Rikard Dević 1911. iz Blata na Korčuli (rođen 1884.,
zaređen 1910., umro 1965.) U ostalim godinama nije bilo kapelana.

Don Ante Soljanić (iz Lastova)
župni upravitelj od g. 1919. do 1927.
Don Ante je rođen 28. rujna 1881., a za svećenika zaređen 29. srpnja
1906. Do dolaska u Katune djelovao je uglavnom u Dubrovačkoj biskupiji kao franjevac
zadarske provincije (fra Paulin), Među biskupijske je svećenike prešao zbog toga što nije
imao nikoga tko bi se brinuo za njegove siromašne i ostarjele roditelje. Isticao se uvijek
i svuda prirodnom nadarenošću, učenošću, poduzetnošću i okretnošću. Mnogi su osobito
cijenili njegovo dobro poznavanje bolesti i pučkoga načina liječenja pa su, dok je bio u
Katunima, dolazili su k njemu tražeći savjeta i pomoći. Po odlasku iz Katuna bio je sve do
smrti župnikom u Brelima, gdje je 28. siječnja 1963. preminuo.

Don Miroslav Vulić (iz Zakučca)
stalni župnik od g. 1927. do 1941.
Rođen je 30. studenoga 1897., za svećenika je zaređen 9. svibnja 1920.
Za župnikovanja u toj župi postigao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u
Zagrebu doktorat iz teologije s disertacijom o Kadčićevu Bogoslovju dillorednom ,najstarijem
bogoslovnom priručniku pisanom na hrvatskom jeziku (knjiga tiskana u Bologni 1629., autor
dr. Antun Kadčić. trogirski biskup). Don Miro je bio posljednji u nizu dušobrižnika Katuna
i Kreševa koji su u skladu s pravnim normama austrijskog i crkvenog prava imali naslov
stalnoga župnika (nepremjestivog). Ipak nije tu trajno ostao nego je u doba, kad je Split došao
pod talijansku okupaciju, na biskupov poziv prihvatio vrlo odgovornu službu u splitskom
Velom Varošu. U poratnim je godinama ujedno predavo na splitskoj Visokoj bogoslovnoj
školi. Kao umirovljenik živio je od g. 1959. kod bliže rodbine u Chicagu, gdje je i umro 9.
srpnja 1993., dakle gotovo kao stogodišnjak.

Don Ivan Vrdoljak (iz Grabovca)
župni upravitelj od g.1941. do 1943.
Rođen je 30. prosinca 1910., a za svećenika zaređen 5. srpnja 1936..
U Katunima i Kreševu djelovao je do konca g.1942., kad je zbog prijetnji partizana napustio
župu. Nakon toga je premješten u Župu Biokovsku te ujedno imenovan poslužiteljem
susjedne župe Rašćane, gdje su godinu dana prije toga četnici dovedeni od Talijana ubili
župnike Brajenovića i Čondića. Tamo je djelovao u najtežim prilikama posljednjih ratnih
godina i poraća (do 1954.), a potom u Srinjinama. Umro je kao umirovljenik 11. listopada
1986.

Don Ljubomir Madunić (iz Ciste Prova)
župni upravitelj od 1. svibnja 1943. do konca 1945.
Rođen je 13. travnja 1913., zaređen 23. srpnja 1939. Zbog izvanredno
mutnih ratnih prilika službu katunsko - kreševskog župnika nije preuzeo, kako je bilo
određeno, 1. svibnja, pa ni do konca lipnja 1943. Čini se da se ni poslije nije uspio nastaniti u
župi. Upravo zbog te spriječenosti biskup mu je privremeno povjerio brigu za župe Zadvarje
i Slime. Bez redovitog župnika su tada ostale još i okolne župe Kučiće, Svinište, Podgrađe
i Kostanje (partizani su u Podgrađu ubili župnika don Mirka Bašiće, a u Mosoru don Ivana
Stanića, župnika Svinišća i poslužitelja Kučića). Poslije je vršioi župničku službu u župama
Zadvarje, Slime, Biorine, Ravče, Stobreč-Kamen i sv.Petra u Splitu. Umro je od srčanog
udara u Srinjinama 18. svibnja 1972.

Don Filip Gojo (iz Kamena kod Splita)
župni upravitelj od g. 1946. do 1950.
Rođen 1. travnja 1911., za svećenika zaređen 24. siječnja 1937. U
Katunima i Kreševu povremeno je već od veljače 1944., kad je dodijeljen spriječenomu
župniku Maduniću da mu pomaže, a početkom 1945. on je imenovan upraviteljem katunsko-
kreševske župe. Tu je službu morao prekinuti zbog teške reumatične bolesti, od koje se
pokušavao izliječiti u domovini, a od oko 1960. u Njemačkoj, gdje je poslije djelovao kao
kapelan jednog lječilišta. Preminuo je u Jaegerburgu u Njemačkoj 11. siječnja 1977.

Don Vice Vukušić (iz Katuna)
župni upravitelj od g. 1950. do 1966.
Rođen je 2. ožujka 1913., a zaređen za svećenika 16. travnja 1938.
Kao mladomisnik bio je imenovan kapelanom u rodnoj župi, ali je već slijedeće godine poslan
za župnika u Rudu, gdje nije dugo ostao. U ratnim i poratnim godinama posluživao je iz rodne
kuće župe Blato i Nova Sela pješačeći tisuće kilometara godišnje. Nakon upravljanja novom
župom povjerena mu je župa Žeževica. Umro je 31. prosinca 1990. u Svećeničkom domu u
Splitu.

Don Ante Vojnović (iz Duća)
župni upravitelj od g. 1966. do 1977.
Rođen je 14. prosinca 1926., a za svećenika zaređen 6. srpnja 1952.
Poslije je vršio župničku službu u Dicmu Donjemu, Sitmon Donjem i Slimenu. Sada živi
u Svećeničkom domu u Splitu. Kao župnik Katuna i Kreševa pokrenuo je i vodio sve do
završetka gradnju nove velike župne crkve koja je podignuta na temeljima i zidovima
podiknutim do visine od dva metra prije II. svjetskog rata za župnikovanja don Mira Vulića.

Don Većeslav Šupuk (sa Slimena)

župnik od g 1977.

Rođen je 28.rujna 1936. Za svećenika je zaređen 29.lipnja 1963.
Njega ovdje nije potrebno predstavljati, jer su sadašnji župljani najbolje obaviješteni o svemu
što je i kako skupa s njima tijekom preko trideset godina djelovanja u Katunima i Kreševu
poduzimao i radio. Svakako treba spomenuti novu crkvu sv. Ivana s grobljem izgrađenu
brigom njegovom i župljana na Prpuši, dovršenje zvonika, uređenje okoliša, i podizanje
spomenika poginulim braniteljima i prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu.

Od svih nabrojenih župnika, njih 27, najduže su župničku službu u tim
selima vršili don Frane Balić (47 godina), don Lovre Kovačević (46 godina), sadašnji župnik
je na trećem mjestu (34-a godina), don Ante Kovačević (33 godine), don Vid Kovačević, don
Juraj Perišić i don Andrija Vukušić, prvi barem tridesetak godina, drugi 23, treći 20, a možda
svaki od njih i znatno više.
Za neke od njih smo naveli, što su izvanredna poduzeli u župi. To
dakako, ne znači da i drugi nisu imali takvih uspjeha, ali koji su nama, na žalost, ostali
nepoznati. Za potpuniji uvid u sve to trebalo bi u arhivska istraživanja uložiti još mnogo više
vremena i snage. Uostalom, ti neki izvanredni uspjesi nisu presudni u vrednovanju njihove
službe u župi, odnosno službe bilo kojega župnika. Bog će sve ljude prije svega suditi po
mjeri njihove ljubavi prema njemu i ljudima, koliko ih je ona nadahnjivala prije svega u
predanom vršenju sasvim običnih svakodnevnih dužnosti, a manje nekih izvanrednih djela.
Kad je riječ o župnicima i kapelanima njihovo je glavno i najvažnije svakodnevno djelovanje
na duhovnom polju, a to je vršenje službe molitelja, navjestitelja Božje riječi i djelitelja svetih
otajstava-sakramenata. O tome s koliko je ljubavi i vjernosti to vršio, mi ljudi nešto slutimo
pa i znamo, ali ne možemo do kraja pravo prosuditi. To može samo Bog jedini, koji uzima
u obzir i razne okolnosti, nutarnje i vanjske, samo njemu poznate. Svi su radobiljski župnici
i kapelani tijekom tolikih stoljeća nastojali vršiti ono bitno: prema svojim mogućnostima
povjereni puk odgajati u kršćanskoj vjeri i ljudskoj čestitosti. Najveću zahvalnost zaslužuju
oni koji su djelovali u osobito teškim uvjetima višestoljetne turske vladavine, a i poslije za
vrijeme raznih ratova i nevolja, pa unatoč svemu, više puta „noseći glavu u torbi", ostajali
s narodom, tješili ga i hrabrili, vlastitim ponašanjem i riječju upozoravajući na jedini čvrsti
oslonac u zemaljskim nestalnostima ulijevali nadu u bolju budućnost. Upravo su u tomu bili, a
i današnji su, nezamjenjivi.

Napomena : Svi ovi podaci su plod truda dr. don Slavka Kovačića . Dobri don Slavko je
uložio silan trud da bi nam dao podatke o našoj župi i župnicima za koje mnogi od nas nikad
nisu ni čuli. Ukupno nam je dao podatke o 27. poimenice poznatih župnika i 17 kapelana,
pa možemo samo nagađati koliko je truda u taj rad uložio. Mi katunjani i kreševljani smo
mu na tome veoma zahvalni i molimo Svevišnjega da nam ga još dugo poživi, a da će on i
dalje kopati po arhivama i obradovati nas još nekim zasad nepoznatim spoznajama, uopće ne
sumnjamo.

Priredio Petar Merčep



 
« Prethodna   Sljedeća »

TKO JE PRISUTAN

Gostiju online: 3
  • Galerija slika
  • Galerija slika
  • Galerija slika
  • Galerija slika

Najnovije vijesti

Pogledajte kozu sa četiri sise u Žeževici.
  Na području Sakale u Žeževici niknut će plantaža sa 3600 stabala trešanja na površini od skoro deset hektara, koje će godišnje davati oko 130 tona trešanja
Dana 09. srpnja 2012. u dnevniku Slobodna Dalmacija objavljen je posve neistinit i degutantan osvrt izvjesnog Borisa Dežulovića na svekoliku podršku katunjana Tomi Merčepu. Naš demant je u potpunosti ignoriran od strane SD, a ovdje ga donosimo bez cenzure.
    Već neko vrijeme aktualan je projekt vjetroelektrane VE KATUNI. Studija utjecaja na okoliš usvojena je od strane Ministarstva zašite okoliša već prije nekoliko godina, a lokacijska dozvola je postala pravomočna prije nekoliko dana, te su time...
Na 106 hektara bit će četrdeset tisuća nasada, i to najvećim dijelom višnje maraske,te masline, trešnje i smokve, dakle sadnica karakterističnih za ovo podneblje.  

Slike iz galerije

Katuni Katuni Katuni Katuni
Joomla Templates by JoomlaShack Joomla Templates